Srednjevjekovna nepismenost onemogućavala je ljudima čitanje knjiga, ali se pronašao vrlo učinkovit način kako da se vjernicima prenesu glavne poruke i to su bile freske. Unutrašnjost crkvi i crkvica ukrašavala se prizorima koji su svojim bojama mamili pogled, a upečatljivim prikazima prenosili jasnu poruku nepismenim vjernicima.
Crkveni zidovi kao „medij“ počeli su se koristiti negdje u 9. stoljeću dok je kulminacija fresko-slikarstva uslijedila u razdoblju od 11. do 16. st.
Stil fresko-majstora, kao i motivi, različiti su od crkve do crkve i od majstora do majstora. Vječiti tragač za freskama bio je prof. Branko Fučić iza kojeg su ostale mnoge knjige o freskama, ali i o glagoljaškim grafitima koji su se najčešće upravo uparali u šarene pozadine freski. Do sada je, na području cijelog istarskog poluotoka otkriveno oko sto i pedeset lokacija na kojima su otkrivene freske.
Osim niza umjetnika čija su imena ostala nepoznata, nekolicina su poznati ili im je ime jednostavno dano uslijed njihove osobite tehnike (npr. takozvani „Šareni Majstor“). Od ostalih tu su majstor Vincent iz Kastva, majstor Antun iz Padove (Kašćerge), majstor Albert iz Konstanza, Cleriginus iz Kopra (tri koparska slikara koji su bili u rodu, a koristili su taj naziv Cleriginus).
Najpoznatije freske su: Mrtvački ples, Kolo sreće, Živi križ…
Mjesta s freskama su: Beram, Barban, Oprtalj, Pazin, Lindar, Rakotule, Hum, Draguć, Dvigrad, Žminj, Poreč, Fažana.
Poznate freske Vincenta iz Kastva "Mrtvački ples" iz crkvice Sv. Marije od Škrilinah u Beramu započinju s prizorom kostura – gajdaša, koji odvodi u grob redom: 1. papu, 2. kardinala, 3. biskupa, 4. kralja, 5. kraljicu, 6. krčmara, 7. dijete, 8. prosjaka invalida, 9. vojnika i 10. trgovca. Između svakog od ovih likova nalazi se još jedan kostur. Kolonu završava "anegdota" s trgovcem koji nastoji podmititi smrt hrpom zlatnika. No smrt se ne može potkupiti.
