zložba 26. slikarske kolonije Riviera Poreč otvara se u četvrtak, 19. ožujka, u 18 sati, u Maloj galeriji POU Poreč. Izložba traje do 7. travnja., a izlažu: Mirella Brugnerotto, Elvis Kmet, Silvester Plotajs – Sicoe, Rajko Radovanović te Sarah Seidmann.
Zahvaljujući trudu i upornosti organizatora, porečke Riviere, kolonija je postala ne samo duhovni simbol grada, nego i utočište za umjetnike i njihovo stvaralaštvo - azil u kojemu je moguć suživot različitih kreativnih vizija svijeta, ali i poligon za provjeru i introspekciju vlastitih metijerskih postupaka. Od samih začetaka stajalište organizatora (i voditelja) nije imalo za cilj, što se ne može reći za srodne manje ili veće manifestacije, da bi na Slikarskoj koloniji nastajale realističke vedute kraja u kojima se ona odvija. Upravo suprotno: njihova namjera ogleda(la) se u tome da se na Koloniji susreću stvaraoci različitih generacija, provenijencija, rodnosti i poetika koje ne povezuje samo kvaliteta i unikatnost u ideji, pristupu i izvedbi umjetničkoga djela, nego i prostor kreativne slobode otvoren za raznolike pobude. Iznimka nije bila ni prošlogodišnja Kolonija: petero umjetnica/umjetnika, pet djela različitih, kreativnih energija i izričaja.
Silvester Plotajs Sicoe (Ljubljana, 1965), ljubljanski student koji je prošao naukovanja Emerika Bernarda (diploma), Gustava Gnamuša (postdiplomski iz slikarstva), Lojzeta Logara (postdiplomski iz grafike) i godinu dana kod Nizozemca Martina Tissinga (studijski boravak), na slici ostavlja trag dugogodišnjih prepleta sugestivnih otkrivanja tradicionalne štafelajne slike. U granicama smo figuralnog iskaza koji je podvrgnut različitim stiliziranim postupcima od linijske, plošne jednostavnosti do kolorističke igre živahne spontanosti. Bez obzira na prisutnost prepoznatljivih oblika, Plotajsova osnova je suodnos boja koja se temelji na kontrastima kromatske ljestvice, pri čemu nastaju specifična razigrana polja
evocirajući spontanu i neopterećenu radost življenja.
Mirella Brugnerotto (Roncade, 1957), diplomantica venecijanske Likovne akademije na kojoj danas i predaje, inspirirana je svakodnevnicom i naoko banalnim stvarima. Tematski je umjetnica, ako na slici želimo vidjeti samo dio torte ili ostalih kulinarskih proizvoda, bliska poparističkoj poetici. Međutim, ekspresivna tehnika oblika Mirelle Brugnerotto odvraća nas od procesa masovne produkcije pop-art manire. Njezini oblici prikazani su dinamikom namjerno neuravnotežene, nepromišljene perspektive koja dominira nad jetkim tonovima modrih površina izraženih osobnom, ritmičnom grafijom pune pokreta i unutarnjeg nagona.
Za razliku od Brugnerottove slike ispunjene tamnim tonovima, ona Elvisa Kmeta (Pula, 1973), također umjetnika s venecijanskom diplomom, a spomenimo i to da mu je Brugnerotti bila i profesoricom, osvaja svjetlošću i prozračnošću. Lakoća nježnih bojanih linija na čistoj, bijeloj pozadini gotovo je vizualizacija Whitmanove 'Vlati trave'. Bez obzira na to što je Kmet prvenstveno crtač, kroz svoje se prethodne radove iz ciklusa 'Sekvence naturae', a tome pripada i porečka slika, priklanja utjecaju romantičnog idealizma, individualizma i ljubavi prema prirodi.
Sarah Seidmann (Treviso, 1948), treća gošća s venecijanskom diplomom, na dvodimenzionalnu površinu nanosi neutralnu podlogu koju prekriva gustim potezima plave kemijske olovke. Spoj klasične slikarske podloge i, za nju, neuobičajene tehnike nadopunjuju se kompozicijskim elementima koji, usprkos raspoznatljivim kutijama i vrpcama, služe kao geometrijski oblici koje unose reda u kaotični trag plavičastih poteza. Igrajući na komponentu iznenađenja, jer tragove kemijske olovke vidimo kada se približimo slici, Sarah Seidmann navodi nas na pomno promatranje rada i uvodi nas u metafizičku koncepciju stvarnosti.
I na kraju, peti gost umjetnik, Rajko Radovanović (Valjevo, 1954), ostavlja Rivieri djelo koje je posve u skladu s njegovom ustrajnom konceptualnom strategijom i praksom djelovanja. Na 'Tranzicijskoj karti Istre', ograničivši se na uže porečko područje, izrađuje osobnu topografsku kartu na kojoj nazive označenih mjesta preimenuje u imena onih gradova, većinom europskih, iz kojih dolaze osobe koje su kupile nekretnine na tim područjima. Služeći se naivnim realizmom precrtanog značenja Radovanović se pokušava suočiti s mehanizmom individualne i kolektivne traume tranzicijskog postsocijalističkog društva. Višeznačno i parodijski – između neskrivene sublimnosti i groteske - umjetnik indeksira mikro i makro ekologiju (hrvatskog) liberalnog kapitalizma kroz individuu, obitelj, kulturu, instituciju, društvo.' Đanino Božić
(ivana.podnar@min-kulture.hr)
Istra ima stoljetnu tradiciju sajmova koju istarski gradovi njeguju i dan danas. Sajmovi su mjesta na kojima se osim trgovanja, ljudi susreću, druže, zabavljaju odvajkada.
