DO POSLJEDNJEG CRTEŽA, U MALOM - MMC ROVINJ & MMSU RIJEKA

PRVA PROJEKCIJA – 28.,29. ožujka u 18 sati
Premijera - Nikola Kostelac 9:45 (1957.)
Piccolo - Dušan Vukotić 9:22 (1959.)
Šagrenska koža - Vladimir Kristl i Ivo Vrbanić 10:08 (1960.)
Znatiželja - Borivoj Dovniković-Bordo 8:09 (1966.)
Izumitelj cipela - Zlatko Grgić 8:46 (1967.)
Tup-tup - Nedeljko Dragić 9:43 (1972.)
Kuća br. 42 - Pavao Štalter 8:04 (1985.)
Svaki je dan za sebe, svi zajedno nikada - Goran Trbuljak 7:00 (2002.)

DRUGA PROJEKCIJA – 03.,04.,05. travnja u 18 sati

Inspektor se vratio kući - Vatroslav Mimica 11:26 (1959.)
Surogat - Dušan Vukotić 9:41 (1961.)
Don Kihot - Vladimir Kristl 10:40 (1961.)
Između usana i čaše - Dragutin Vunak 9:50 (1968.)
Satiemania - Zdenko Gašparović 14:09 (1978.)
Album - Krešimir Zimonić 10:40 (1983.)

TREĆA PROJEKCIJA – 09.,10.,11. travnja

Igra - Dušan Vukotić 12:38 (1962.)
Mala kronika - Vatroslav Mimica 10:38 (1962.)
Peti - Pavao Štalter i Zlatko Grgić 2:32 (1964.)
Zid - Ante Zaninović 3:28 (1965.)
Idu dani - Nedeljko Dragić 10:42 (1969.)
Mačka - Zlatko Bourek 10:10 (1971.)
Klupko - serija Maxi Cat, Zlatko Grgić 1:00 (1972.)
Kocka - serija Maxi Cat, Zlatko Grgić 1:04 (1972.)
Ribolov - serija Maxi Cat, Zlatko Grgić 0:48 (1972.)
Škola hodanja - Borivoj Dovniković-Bordo 8:08 (1978.)
Neboder - Joško Marušić 9:52 (1981.)
Film s djevojčicom - Daniel Šuljić 8:36 (2000.)

Kustosica Vanja Hraste:

"Do posljednjeg crteža, u malom

Ova izložba kraća je verzija istoimene i konceptom istovjetne 17. međunarodne izložbe crteža Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Iako kvantitativno manja ne zaostaje sigurno ni kvalitetom za većim originalnim postavom iz Rijeke. Norman McLaren definirao je crtani film kao nevidljivi prostor koji postoji između crteža. “Animacija nije umjetnost crteža koji se pokreće već umjetnost pokreta koji su nacrtani. Što se događa između svakog fotograma je važnije od onoga što je na njemu. Animacija je, dakle, umjetnost manipuliranja nevidljivih prostora koji leže između fotograma.“ Od ove McLarenove definicije animiranog filma krenuli smo u istraživanje svega što crtani film i crtež jesu. Osnova ideja izložbe je bila sakupiti originalne crteže, skice, predloške za crtane filmove, folije i prikazati ih uz filmove zbog kojih su ti crteži i nastali. Zamisao je bila odabrati kvalitetne autorske radove koji će na reprezentativan način pokazati umijeće crtanja i filmskog animiranja. Dogodilo se da se odabrani radovi prema gotovo svim kategorijama međusobno razlikuju tako da obuhvaćaju razne tehnike (olovka, ugljen, kompjutor, crtanje uljem po staklu izravno ispod kamere), različite teme (videospotovi, adaptacije književnih predložaka, originalni scenariji, erotske fantazije, komedije), različiti stilova crtanja (od vrlo jednostavnog, samo s naznakama formi i figura, gotovo dječjeg crteža, do onih bogatijih u kojima se autor brinuo o detaljima, crno-bijelih ili u boji, reducirane i pune animacije) ...

Crtež i crtani film usko surađuju, pri čemu je crtež u službi crtanog filma, međutim ovo je prilika da ih stavimo u al pári situaciju. Tako bok uz bok imamo pripremu za film, prve, možda nesigurne linije, krokije ideja i prva sjenčanja i već gotove, formirane crteže koji ulaze u film i gotov proizvod – kompletno završen crtani film. Iako su ovi crteži u prvom redu nastali radi njihova korištenja u filmu, mnogi su od njih samostalna umjetnička djela.

Zagrebačka škola crtanog filma

Fenomen Zagrebačke škole crtanog filma započeo je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. 1958. godine na festivalu u Cannesu filmski kritičar Georges Sadoul primjetio je tada da filmovi u produkciji Zagreb filma imaju neke zajedničke elemente: stilizirani crtež, filmovi nemaju teksta, upotrebljavali su samo glazbu i zvukove, a obrađivali su ozbiljne teme. U povijesti animiranog filma Zagrebačka škola crtanog filma predstavlja trenutak izvanredne kreativnosti. Našli su se na jednom mjestu umjetnički talenti koji su posjedovali snažnu želju za eksperimentiranjem. Potpuno su izvrnuli Disneyevski, klasični model animacije: umjesto trodimenzionalnog prostora koji je kod Disneya trebao stvoriti iluziju prostorne realnosti, formirali su prostor sa samo dvije dimenzije (po bijelom papiru koji je fingirao pozadinu kretale su se plošne dodimenzionalne figure, više skice i naznake formi) Grafički pojednostavljene i reducirane forme crteža i likova donijele su i drukčiji sitilizirani pokret. Likovi se oslobađaju realnog pokreta pa kretanje tako plošno koncipiranih likova postaje izražajnije.
Filmovi Škole osvojili su više stotina nagrada na festivalima diljem svijeta. Međutim, zasigurno najveći uspjeh je osvojeni Oscar za najbolji animirani film koju je 1961. godine dobio film Surogat Dušana Vukotića. Prvi put je tada jedan neamerički film osvojio nagradu u toj kategoriji."