Eugen Feller (Split, 1942.) u svojem je likovnome stvaralaštvu, od ranih šezdesetih godina do danas, obujmio krajnje realnosti slikarstva. Na svojim se početcima predstavio uz Ivu Gattina, kao jedan od najradiklanijih predstavnika informela u hrvatskoj umjetnosti. Nakon propitkivanja medija, kroz tvarno slikarstvo, sredinom šezdesetih, svoja istraživanja zaokreće prema posve suprotnim mogućnostima - minimalizmu. U polarno oprečnom luku od ciklusa slika Malampije, nastalih između 1960. i 1962. godine, kojima kroz nabrane površine izvedene gustim namazima gipsa i pigmenta te paljenjem, afirmira taktilnu stvarnost, sve do ostvarenja u kojima negira gestu, potez kista, Eugen Feller je ostvario razmišljanje o pojmu i značenju slike, odnosno o njezinoj negaciji.
Otvorenje izložbe: Jerko Denegri, likovni kritičar, Beograd, Radovan Beck, voditelj Galerije Academia moderna, zagreb i Gorka Ostojić Cvajner, privremena ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti Istre, Pula
Izložba je ostvarena u suradnji s Academijom modernom iz Zagreba i sastavni je dio postava izložbe Kriza, autorskog projekta Mladena Lućića, kustosa Muzeja suvremene umjetnosti Istre.
Vrlo su rijetki primjeri da jedan malobrojni slikarski ciklus poput Malampija Eugena Fellera, nastao prije nešto manje od punih pola stoljeća, postigne i zadrži visoko mjesto u umjetničkoj povijesti vlastite sredine. Podaci iz umjetnikove biografije ukazuju da je Feller svoju prvu samostalnu izložbu imao u Zagrebu još 1959., ubrzo zapažen od pojedinih pripadnika Gorgone upravo će ciklus Malampije siječnja 1962. na poziv članova ove skupine prikazati u legendarnom Studiju G. Uslijediti će potom duge godine vladavine drugačijih umjetničkih poimanja, u takvoj duhovnoj klimi i sam umjetnik kao da će s vremenom gubiti povjerenje u te svoje rane mladenačke pothvate. No naišao je trenutak zaslužene revalorizacije:
Malampije će se ponovno naći na umjetničkoj pozornici u sklopu izložbe Feller-Gattin-Ješovar-Kristl-Seder u Galeriji Nova 1977., njihova već priznata povijesna vrijednost dodatno će biti utvrđena na retrospektivama Jugoslavensko slikarstvo šeste decenije u Muzeju suvremene umjetnosti u Beogradu 1980. i Apstraktne tendencije 1951-1961. uš Modernoj galeriji u zagrebu 1981. A definitivnu potvrdu dobiti će na nedavnoj retrospektivi Fellerova enformela u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, danas se neke od Malampija nalaze u stalnim postavama zagrebačke Moderne galerije i beogradskog Muzeja savremene umetnosti.
Fellerova Malampije su, uz prethodna Gattinova, najekstremnija djela umjetničke pojave poznate pod pojmom "zagrebački radikalni enformei" . Čine ih visoki reljefni nanosi mješavine različitih ne-slikarskih sredstava povezanih uz grubo platno jute, sačinjene su od materije paljene i gašene sve dok ona ne postane hladna i crna poput kore otvrdnule vulkanske lave. Ali ipak ničega asocijativnog u odnosu na okolni svijet izvan samih tih (antOslika nema i ne treba ni tražiti pri razumijevanju njihova značenja. One su, zapravo, krajnje izravne i konkretne konstatacije primarnog stanja materije kao takve, njih je nemoguće i nepotrebno vrednovati likovnim mjerilima, kao što bi ih također neadekvatno i nepotrebno bilo objašnjavati literarnim sadržajima. Ukoliko se za bilo koje djelo enformela - pozivajući se na Argana - smije reći da je ono "čisti čin egzistencije, slobodan od svake intencionalnosti i od svake refleksije aposteriori", te shodno tome da je enformei "umjetnost posve drukčija, koja ne podnosi ni jednu shemu naslijeđenu od prošlosti, kao ni jednu pragmatsku obvezu prema budućnosti", onda bi to bilo opravdano reći upravo za Malampije. Duhovno stanje što ga Malampije svjedoče jest "apsolutno otuđenje" kao svijest, spoznaja, misao, raspoloženje, emocija jednog davnog osobnog i nadosobnog povijesnog trenutka epohaine krize. No upravo zato jer se stanje krize uvijek iznova obnavlja, jer je to stanje permanentno, proizlazi i danas neprolazna aktualnost Malampija kao umjetničkih djela, ali i svjetonazorskih zaključaka o konkretnoj i konstantnoj realnosti postojanja.
Jerko Denegri
Istra ima stoljetnu tradiciju sajmova koju istarski gradovi njeguju i dan danas. Sajmovi su mjesta na kojima se osim trgovanja, ljudi susreću, druže, zabavljaju odvajkada.
